Poštovane kolegice, poštovani kolege!

Kada smo 2015. organizirali skup povodom 140. obljetnice zagrebačke Kroatistike, bili smo svjesni da je njezine početke moguće odrediti dvjema godinama: godinom 1874, kada je Lepold Geitler u poredbenom okviru počeo otvarati teme koje su se ticale hrvatskog jezika, i godinom 1875, odnosno s akademskom 1875/1876, kada se, izrastajući u sklopu Katedre za filologiju slavensku, od nje odvojila i kao samostalna katedra uspostavila Katedra za hrvatski ili srpski jezik. Zbog odluke da upravo nju računamo kao početnu godinu, ove nas godine čeka proslava 150. obljetnice.

O prvoj smo se obljetnici bavili naslovno Zaboravljenim počecima, a sadržajno sondiranjem stanja stvari na znanstvenom terenu, s temama koje su uključivale tipove (samo)propitivanja kakvima je humanistika i intrinzično sklona, uzimajući pritom u obzir i to da se humanistika kao i filologija kao njena vitalna sastavnica posljednjih desetljeća kontinuirano bave raspravama o vlastitom (re)pozicioniranju, potaknutima vanjskim oblakom krize koja se nad njima nadvija, ali i njezinom unutarnjom proizvodnjom.

O ovoj obljetnici namjera nam je postaviti pitanja drukčije vrste, koja su povezana s kontinuitetom/kontinuitetima i prijelomnim točkama u kroatistici – prekretnicama u proučavanju povijesti hrvatskog jezika, dijalektologije, hrvatskog standardnog jezika, starije i novije hrvatske književnosti, usmene književnosti, teorije književnosti, stilistike i metodike, i s njima povezanim „zaokretima“ u bliskim disciplinarnim područjima: drugim filologijama, komparativnoj književnosti, kulturnoj antropologiji, folkloristici, filozofiji i dr. Teme kontinuiteta ili kontinuitetā, također i diskontinuiteta, od onih su osnovnih za svaku nacionalnu filologiju ili filologiju bilo koje zajednice (po kriteriju jezika, pisma, socijalne omeđenosti). Određene u bitnome protegom vremena, one podrazumijevaju usvajanje, nadovezivanje, nadogradnju, udruživanje, zajedničko usmjerenje, ali i rezove, obrate, preusmjeravanja, prijelome, vraćanja, razilaženja, mimoilaženja. Kad je riječ o hrvatskoj filologiji, uspostavljanje vertikala sinkroniziralo se unutar općih kulturnopovijesnih, europskih koordinata utvrđivanjem relacija s kontaktnim kulturama u konkretnim povijesnim okolnostima. Pritom su dinamičan odnos prema državnosti i ideja nacije bili zacijelo važni orijentiri. Povijest hrvatskoga „jezika knjigama namijenjenoga“ upravo je u tom pogledu osobito zanimljiva, ponajviše zbog kontinuirane regionalne ulomljenosti, zbog silnica koje su različito vodile prema oblikovanju književnoga/standardnog jezika (npr. pitanje crkvenoslavenske ili vernakularne osovine – opet trojno podijeljene s obzirom na tri narječja hrvatskoga jezika). Odnos dviju glavnih srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih osovina kulture, crkvenoslavenske i latinske, uz okupljanje vernakularnog izraza oko njih (u različitim registrima), definirao je stremljenja koja su još od 16. stoljeća vodila prema modernom izrazu u 19. stoljeću. Međusobna igra (dis)kontinuiteta upućuje i na višestruke dimenzije toga termina: jedna uključuje suvremenu perspektivu kanona, druga uspostavljanje relacija s europskim protokom ideja i povijesnim okolnostima, treća implicira imanentni karakter (razvoj samih jezičnih organizama, književnih forma, promjena medija i sl.). Pratiti razvoj hrvatske znanosti o književnosti, od Jagićeve Historije književnosti naroda hrvatskoga i srpskoga (1867) do danas, oksimoronski je posao uspostavljanja tradicije diskontinuiranog kontinuiteta. Jagićeva pomna i sustavna filološka čitanja književnih tekstova, prožeta i antipozitivizmom i osvješćivanjem tvorbene uloge jezika, prekinuta su već krajem 19. stoljeća impresionističkim, esteticističkim, pozitivističkim i biografističkim pristupima. U prvoj polovici 20. stoljeća Barac, Kombol, Haler, Ježić, Dukat i Hergešić uspjeli su, svaki na svoj način, unaprijediti znanstveno proučavanje književnosti u nas. Pedesetih godina 20. stoljeća oko časopisa Umjetnost riječi i tzv. Zagrebačke stilističke škole uspostavlja se moderna znanost o književnosti koju obilježavaju zahtjev za autonomijom discipline i predmeta i zanimanje za funkcioniranje formalnih i stilskih aspekata književnog teksta. Pod utjecajem ruskih formalista, čeških strukturalista, kritike primjerene djelu (Staiger) te engleske i američke nove kritike, Škreb, Flaker i Frangeš uspostavljaju kontinuitet sa svjetskim književnoznanstvenim dostignućima paradoksalno prekidajući s dotadašnjim nastojanjima struke. Od šezdesetih godina 20. stoljeća hrvatska znanost o književnosti kontinuirano se oblikuje tako što uključuje sve relevantne disciplinarne i postdisciplinarne obrate od strukturalizma, semiotike, poststrukturalizma do književne antropologije, kulturnih studija i politike književnosti. Trenutačno stanje, na svjetskoj sceni obilježeno tzv. postkritičkim obratom koji uvodi ideje za radikalnu reformu discipline te se pita o namjenama i ulogama književnosti, prilika je da se tradicija duga 150 godina iznova iščita, uključujući i uvide u prijelomne točke toga isprekidana niza.

Zanimat će nas, između ostaloga, i na koje su načine različiti teorijski obrati koji su zahvaćali ne samo filologiju nego i druge bliske discipline bili dijelom kontinuiteta ili uspostavljali prekid s njim. Zatim na koje su načine preispitivanja različitih koncepcija npr. povijesti književnosti utjecala na mogućnost pisanja povijesti književnosti. Zanimat će nas izvedbeni aspekti pisane i usmene književnosti te načini na koje su ulazili i izlazili iz fokusa proučavanja književnosti kao i to koji su teorijski obrati doprinosili većem ulasku kulturoloških tema u književnost. Važno nam je i pitanje na koji način implicitni postupci zadnjih desetljeća, iako teorijski neiskazani, poput gotovo potpunog razdvajanja istraživanja jezika i književnosti utječu na razumijevanje književnog teksta (ali i na razumijevanje jezika).

Višestruko su dobrodošli i pogledi izvana, i to u dvostrukom smislu, geografskom i kulturnom s jedne strane i disciplinarnom s druge. U okviru prvog zanimat će nas ne samo veze s inozemnim kroatistikama nego i učinci tih veza na upisivanje hrvatske književnosti, jezika i kulture na kartu svijeta. U okviru drugog zanimat će nas veze kroatistike s drugim disciplinama te ishodi i doprinosi interdisciplinarnih transfera alata i metodologija kako u kroatistici tako i u drugim disciplinama (drugim filologijama, komparatistici, povijesti, etnologiji itd.).

I na koncu, za razvoj bilo koje struke ključni su ljudi, pa će nas zanimati i konkretni pojedinci, znanstvenici, istraživači koji su svojim radom činili važne i prijelomne iskorake, presudne za razvoj discipline.

U skladu s navedenim donosimo i okvirne teme:

1. Jezična povijest i njezini (dis)kontinuiteti
2. Književna povijest i njezini (dis)kontinuiteti
3. (Dis)kontinuiteti u proučavanju jezika u književnosti
4. Književnojezične koncepcije i funkcionalna razdioba korpusa pisanih tekstova
5. Standardizacijski procesi hrvatskog jezika
6. Teorijski obrati i njihove posljedice u jezikoslovlju, znanosti o književnosti i obrazovnom sustavu
7. Funkcije književnosti od srednjeg vijeka do postmodernizma
8. Pristupi u arhivskim i terenskim istraživanjima jezika, književnosti i kulture
9. Kulturni transferi hrvatske književnosti i njezini (dis)kontinuiteti
10. Razvoj discipline i njezini protagonisti i protagonistice